Daša Poredoš Lavor opisala je što je biblioterapijski susret i kako je protekao ovaj s učenicima trećeg razreda:

Iako će nekima čudno zvučati, vrijedi znati da i čitanje može biti ljekovito. Vjerojatno ni sami nismo svjesni koliko nam je čitanje pomoglo u određenom trenutku. Nama su nekad stariji govorili kako je knjiga naš najbolji prijatelj, a biblioterapija nas uči kako je čitanje svojevrstan lijek za tijelo i dušu koji se slobodno dijeli i kojem vijek trajanja nije ograničen.
Biblioterapija se prvi put pojavila 30-tih godina prošlog stoljeća, te se od tada redovito koristi u terapijskom i savjetodavnom radu s ljudima svih dobnih skupina.
Nakon pročitanoga sadržaja vrlo često se traži povratna informacija od čitatelja, pa su literarni tekstovi danas vrlo korisni kao sredstvo za poticanje emocionalnog izražavanja, smanjenje emocionalne napetosti, te kao sredstvo razvijanja antistresnih mehanizama.

Biblioterapija počiva na osnovama psihoanalitičke teorije; dakle čitanje u čitatelju pobuđuje procese: 
a) identifikacije: vrlo uspješno kod djece - djeca se lako identificiraju s likovima, brzo se uključuju u radnju i na taj način dožive čitav repertoar emocija, ali i razviju čitav niz mehanizama sučeljavanja sa stresom ili opasnošću
b) projekcija: način propitivanja vlastitog i tuđih ponašanja kod kojih se vrlo često nailazi i na alternativan način rješavanja problema
c) katarza (rasterećenje): dijeleći emocije s likom, čitatelj može doživjeti emocionalno rasterećenje i olakšanje
d) uvid: ponekad nam je uvid u tuđe probleme pomoć za uvid u naše vlastite probleme, pa čitatelj može na taj način riješiti neki svoj problem.

Prije čitanje priče učenicima su postavljena pitanja: Ostaješ li ponekad sam? Što obično tada radiš? Voliš li biti sam? Kako se tada osjećaš?
Tijekom čitanja priče učenici su saznali da je dječak po imenu Pale ostao sam na svijetu, što se pritom s njim događalo i kako se tada osjećao.
Učenici su pozorno slušali priču, odgovarali na postavljena pitanja, sažimali sadržaj kako su ga oni čuli i doživjeli. Najviše njihove pažnje privukli su sadržaji koji su se odnosili da situacije iz priče kada je dječak Pale mogao slobodno ući u slastičarnu i pojesti slastica koliko želi, potom u voćarnu i pojesti biranog voća – a pri tome ništa ne platiti, kao i one situacije u kojima je dječak vozio tramvaj i avion.
No, većina učenika s vremenom dolazi do uvida da koliko god bilo lijepo činiti što god poželiš s vremenom ti počnu nedostajati roditelji i prijatelji, društvo i podrška, razgovori i zajedničko vrijeme provedeno s drugim ljudima. Iako je nekoliko učenika zadržalo stav da bi htjeli „biti sami na svijetu“, većina se složila da je važno živjeti s drugima.

Priča ima snažnu poruku djeci da mogu imati sve novce, sve igračke i sve stvari na svijetu, ali ako nemaju roditelje i prijatelje s kojima te stvari mogu podijeliti – onda nemaju ništa! Svako dijete treba sigurnost i ljubav koju mu pružaju roditelji, članovi obitelji, društvo vršnjaka i cijela društvena zajednica. Pravo bogatstvo ne čine materijalne stvari već ljubav, pažnja i prijateljstvo drugih ljudi!