Poštovani,

pišem ovo pismo u nadi da će bar malo pomoći promijeniti svijet na bolje.

Željela bih odrasti u svijetu gdje svi ljudi piju čistu i zdravu vodu, kao što je u mom selu. U velikim gradovima svaka tvornica treba imati filtere za čišćenje otpadnih voda ili joj u suprotnom  treba zabraniti rad, smanjiti broj hidroelektrana kad već postoje solarni izvori energije. Gledala sam djecu na televiziji i mame u Africi kako se kupaju i piju prljavu vodu na jedinom potočiću što ih opskrbljuje vodom, koji je nekad bio rijeka. Gradnja elektrane uništila je rijeku, vode je sve manje i koristeći se takvom vodom ljudi obolijevaju od zaraznih bolesti. Iako su siromašni, bore se za vodu i sade drveće pored korita potoka jer ono smanjuje isparavanje vode. Puno je siromašnih i gladnih obitelji širom svijeta. Trebalo bi u takve zemlje poslati sjemena biljaka koje bi tamo uspijevale i pružiti ruku pomoći u borbi protiv gladi, bolesti i drugih nevolja. Svaka tvornica bi odvajala sredstva, hrane, novca, lijekova i slale ugroženom stanovništvu. Zrakoplovi bi imali zadaću takve donacije prevoziti besplatno, a učitelji, liječnici i drugi obrazovani ljudi odlaskom raditi na takva mjesta. Isto tako sve zemlje bi mogle dovoditi ljude iz siromašnih zemalja na školovanje o nekoj proizvodnji koju bi mogli raditi u svojoj domovini. U svijetu u kojem želim odrasti svako dijete bilo bi slobodno i zdravo, ne bi bilo bolesti i gladi, išlo bi u školu i radovalo se suboti i nedjelji baš kao ja! Mislim da bi ljude koji su počinili zločin ili veći prekršaj trebalo avionima poslati u siromašne zemlje da pomažu i rade na izgradnji vodovoda, kanala za navodnjavanje i drugo. Mislim da bi njihovo izdržavanje kazne bilo puno učinkovitije i bolje iskorišteno. Kada bi  zatvorenici vidjeli patnje i muke, gladi, bolesti i siromaštvo, sigurno bi se promijenili na bolje i postali bolji ljudi. Tako bi svima bila korisna njihova pomoć. Programi na televiziji bi više trebali da izvještavati o takvim problemima.  Zakonom bi bilo obvezno da svaki dnevnik u dvadeset sati izvijesti nekoliko minuta o nekom mjestu, bilo gdje na zemaljskoj kugli, da djeca umiru od gladi. Tako često izvještavanje pokrenut će više akcija pomoći drugima u nevolji. Svaka zemlja bi trebala imati tim ljudi, na primjer  policija, vatrogasci ali i koji djeluju izvan zemlje i pomažu u kriznim situacijama. Trebalo bi izvršiti procjene koliko je oboljele djece i ljudi u Svijetu od AIDS-a, HIV-a i taj broj podijeliti na sve zemlje i izračunati koja zemlja koliko treba dati pomoći. Tako zajedničkim snagama možemo iskorijeniti ili ublažiti veličinu takvih bolesti, osigurati dovoljno besplatnog  cjepiva i omogućiti  da se do njega dođe bez problema.

Želim još reći da bi trebalo zabraniti nositi odjeću od životinjskog krzna, bisere od slonove bjelokosti i druge predmete životinjskog porijekla. Samim tim pomogli bi održavanju ugroženih vrsta životinja i ostavili našim potomcima da i oni uživaju raznolikosti životinjskog i biljnog svijeta. Tko smo to mi? Tko nam daje za pravo da uništavamo ovaj divan Svijet, zagađujemo i istrebljujemo prirodno bogatstvo? Ako su nam naši preci ostvarili sve ove ljepote,  životinje,  kristalno čistu vodu da se napijemo,  guste i velike šume da punim plućima  dišemo, onda je naša zadaća i dužnost da našim potomcima omogućimo sve te ljepote. Ne smijemo im  oduzeti pravo da žive u lijepom svijetu, trebamo se potruditi zajedno ostaviti njima ono što su nama naši predci ostavili.

Puno Vas pozdravljam i želim puno zdravlja, zelenih livada i čistog plavog neba!

Srdačan pozdrav,

Dajana Ćorković, 4. razred

Poštovani,

u ovom pismu želim Vam pisati o svijetu u kakvom bih volio živjeti.

Svijet u kojem živimo je lijep ali ima još uvijek ratova, postoje razne bolesti, dešavaju se sve češće prirodne katastrofe,  prometne nesreće,  krađe, ubojstva, a vidimo i razne ovisnosti poput: alkohola, droge i kocke. Događaju se potresi, oluje, poplave, suše i mnoge druge pojave nepovoljne za život i razvoj života. Na neke negativne pojave možemo djelovati više, na neke manje, a na neke ne možemo nikako djelovati.

U svakodnevnom životu trebali bi biti sposobni uočiti i prepoznati zlo, da se borimo za dobro i pobjedu dobra. U toj borbi mogu se skupiti odgovarajuća iskustva i možemo postati sposobniji i korisniji društvu. Možda zato i živimo u ovom svijetu u kojem postoji toliko nepravde i zla, kako bi skupili potrebna iskustva u borbi za dobro i kako bi ta iskustva mogli iskoristiti u ostvarenju naših ciljeva u borbi protiv siromaštva, bolesti, ratova pa tako i prirodnih katastrofa. Iz toga moramo izaći kao pobjednici da bi postigli što kvalitetniji, odnosno bolji život.

Ovaj život je prilika i ja ću nastojati  pozitivno djelovati. U meni se pojavljuje razumna potreba za pozitivan razvoj svijeta u kojem živimo. Ljudi prema nekomu ili nečemu imaju osjećaj ili potrebu za pozitivnim razvojem kod onoga koga ili što volimo. Taj bi razvoj trebao biti pozitivan po cilju, ali i po načinu ostvarenja  i ostvario bi se na koliko je to moguće ugodniji način.

Novac nam je potreban  za nas i obitelj kako bi živjeli. Svojim radom korisno djelujemo u ostvarivanju ciljeva tako što pridonosimo razvitku društva i nas samih.

Ako je netko u teškoj situaciji, ako je bolestan, siromah ili ne može raditi i ne može doprinositi društvu,  zajednica je ta koja bi trebala pomoći takvim ljudima da i oni pridonesu razvoju zajednice , društva i  odnosu među ljudima.

U svijetu nije svima jednako omogućeno  školstvo i pravo na zdravstvenu zaštitu. Društvo odbacuje djecu oboljelu od AIDS-a  zaraženu putem oboljelih majki. Da bi se smanjio broj oboljelih od zaraznih bolesti poput HIV-a ili AIDS-a treba omogućiti svima predavanje o zaraznim bolestima i njihovom sprečavanju.  Mora se provoditi edukacija tako da se o bolesti ne šuti nego da bude prioritet u prevenciji i edukaciji, kako oboljelih tako i zdravih ljudi, jer se šutnjom najviše prenosi bolest.

Siromaštvo je također jedno od većih problema društva, poput gladne djece u Africi, koja još uvijek nisu dobila svu potrebnu skrb kakvu zaslužuju i kako bi se osjećali jednako vrijedni.

Da ja mogu svijet napraviti po svom osmijeh bi postao neizbježan dio na svačijem licu, svi bi ljudi naučili cijeniti sebe i jedni druge pa tako i život koji im je dan na dar. Svi bi imali hrane i novca jednako a ne da netko ima više, netko manje ili ništa. Svi ljudi bi imali dom, odrasli ljudi posao, a sva djeca bi išla u vrtić ili škole koje ne bi bile teške i bile bi zanimljive djeci.  Djeci treba uvesti brigu o okolišu, učenje o razvrstavanju  otpada jer samo to može pridonijeti čišćem okolišu. U školskom programu bih promijenio način učenja koji bi bio zanimljiviji i zabavniji, kako nama, tako i učiteljima. Više vremena bi provodili izvan učionice nego u učionici, više bi proučavali prirodu, učili bi kroz igru…

Volio bih da ljudi uspore tempo današnjeg života, da malo stanu i osvrnu se oko sebe i shvate da nije sve u životu trčanje za poslom i zaradom već da se posvete prijateljima i obitelji.

Kada bi svijet bio kao moja mašta, bio bi to Svijet prepun sretnih, zdravih i radosnih ljudi. 

 Srdačan pozdrav!

Ivan Lotina, 4. razred