MANJE TUČE, VIŠE TOLERANCIJE

Jednoga dana, kada smo se vraćali iz škole, Žarko, prijatelj iz razreda i ja smo se svađali. Govorili smo si ružne riječi i na kraju potukli. To se sve nastavilo drugi dan u školi.

Moja  učiteljica nije bila sretna. Odlučila je raditi s cijelim razredom radionice. Žarko se često žalio na sukobe. Bio je tužan, nesretan i povrijeđen. Ja to nisam shvaćao. Nisam sjedio u Žarkovoj blizini. Trajalo je to cijelu školsku godinu., ali stanje se nije promijenilo. Izradili smo slikovnicu o našim pravima i odgovornostima. U našu školu je jednom tjedno dolazila psihologinja Daša. Nakon razgovora s učiteljicom i ravnateljicom, Žarko i ja smo svaki tjedan po jedan sat bili na radionicama kod Daše. Na tim satovima smo puno razgovarali o našoj svađi, kako se ponašamo jedni prema drugima i često smo igrali društvene igre. Na satu razrednika smo učili kako riješiti neki sukob. Naše neslaganje je i dalje trajalo.

Početak ove školske godine je bio klasičan, svađe i tuče. Opet razgovori s učiteljicom, pedagoginjom i ravnateljicom. Jednog dama mama je došla u školu i učiteljica je s njom razgovarala. Nisam znao o čemu. Na satu hrvatskog jezika Žarko je čitao sastav. Bio je dobar. Odjednom, pohvalio sam ga i rekao svoje mišljenje. Učiteljica je bila jako sretna a od ostalih prijatelja sam dobio veliki pljesak.

Poslije toga više se ne svađamo i ne tučemo. U radu pomažemo jedan drugome, a u timu zajedno radimo. Žarko je sretan, ima prijatelja u razredu. Postali smo jedan prema drugome tolerantniji.

Nakon svega naučio sam da se djeca ne smiju izazivati i tući. Svi učenici u razredu trebaju biti tolerantni, a to znači prihvatiti učenike drugačijeg mišjenja, ponašanja, izgleda, vjeroispovijesti.

Domagoj Pejaković, 4. r.

Žarko Živković, 4. r.